...jer sav život - to je san, a san su i sami snovi...

Nakon dugo vremena ulovio me trenutak inspiracije, pa ostavljam ovdje jedan pjesmuljak:

Pitam se gdje si,
kako si, u što gledaš,
čime se baviš?
Poželim se javiti, ali
nakon utipkanog broja
samo sjećanja na jučer i
spoznaja da su
riječi poput razigrana leptira...

Evo jedna pjesma...nije moja...xD...nešto najtužnije na što sam naišla u zadnje vrijeme...

Harry Chapin: Cvijeće je crveno

Dječak je krenuo prvi put u školu
Uzeo pastele i crtati stao
Rasprostro je boje širom papira
Jer tako je vidio i tako je znao.
Učiteljica reče:Što radiš,mladiću?
Slikam cvijeće, dječak joj reče.
Ona će na to: Sad nije vrijeme,
Uostalom, zeleno je i crveno cvijeće,
Postoji naćin kako se stvari rade
I sve ima svoje vrijeme, dječače,
Moraš pokazati brigu i za druge,
Ti ovdje nisi jedini, đače.
Još na kraju reče:
Mladiću, znaj, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide
Ne gledaj u njem neke druge boje
Jer tako ga oduvijek svi ljudi vide.

No dječak reče
Toliko boja u suncu jutra,
Toliko boja u dugi ima,
Toliko mnogo boja u cvijeću
Ja sve ih vidim i služim se njima.

Učiteljica reče: Pa ti si zločest
Postoji način kako rade svi,
I ti moraš pravilno slikati cvijeće
Zato za mnom ponavljaj ti:
Svi znamo, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide
Ne gledaj u njem neke druge boje,
Jer tako ga ljudi oduvijek vide.

No dječak reče:
Toliko boja u suncu jutra,
Toliko boja u dugi ima,
Toliko mnogo boja u cvijeću
Ja sve ih vidim i služim se njima.

U kut ga na to učiteljica stavi
I reče: Za tvoje dobro, dječače,
Ostat češ tamo sve dok ne shvatiš
Kakav trebaš biti i što pravila znače.
U kutu je bio sam, strah mu kroz misli poteče
Pa dođe do učiteljice i ovako joj reče:
Točno je, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide


Ne vidim u njem druge boje
Jer tako ga svi ljudi oduvijek vide.

Dosta vremena prošlo je od tad
Preselili su u drugi grad,
U novu je dječak školu krenuo
I evo što je tamo doživio:
Učiteljica mu se nasmiješila
I rekla: Zabava je slikanje,
Toliko boja u dugi ima
Hajde da ih naslikamo sve.

Ali dječak je samo uredno redao
Jednako crveno i zeleno cvijeće,
A kad ga upitaše zašto to radi,
Evo što im on reče:
Svi znaju, crveno je cvijeće
I uz njeg zeleno lišće ide
Ne treba ga nikad drugačije slikati
Jer takvim ga oduvijek svi ljudi vide.

...napisano prije par dana...nisam stigla preć skuliran po tekstu i ispravit greške...pa nemojte se jako živcirat oko tog xD)

Prolazi studeni. Studeni, mjesec tuge. Dolazi prosinac. Prosinac, mjesec darivanja i sreće. Baš kao u staroj narodnoj poslovici poslije kiše stiže nam sunce. Razmišljam danas hoće li prosinac biti sretan?? Hoće li samo tako nestati svi problemi, sva razmišljanja o neimaštini, sva tuga i ogorčenost?? Može li starica samo tako maknuti bore sa lica?? Prvo pomislih pa zašto ljudi ne bi bili sretni, zašto se mojim gradom ne bi proširio osmjeh?? U tim trenucima propitkivanja po džepu sam tražila paketić sa žvakama i baš u kad sam razmišljala hoće li ljudi biti sretniji - ispadne mi žvaka na pod...Nisam ju podigla...Zašto??? Zbog navike..Tako će vjerojatno i ljudi u prosincu biti tužni, povučeni, živčani, utučeni, užurbani...Bit će tako jer ljudi na drugo nisu navikli. I možemo mi periode u životu nazivati kako hoćemo, pa čak i prosinac, ali s time nećemo dobiti sretnije i ispunjenije ljude. Ljudi su navikli živjeti ogorčeno, puno kupovati, darivati i kad je potrebno i kad nije. Darivanje je izgubilo svoj cilj, a i ljudi su izgubili mogućnost pronalaska sreće u malim stvarima, u ljudima, u okolini koja ih okružuje i koja im se nudi potpuno besplatno. Stvari koje ne platimo kao da i ne vrijede.
Ja se pokušavam promjeniti, pokšavam ostaviti trag tamo gdje dođem. Pokušavam biti pozitivna, nasmijana, duhovita. Pokušavam ne pokazivati tugu i patnju. Pokušavam na ljude ostaviti dojam kakav vidim u crtiću u svojoj mašti.
Prije godinu dana čula sam za dečka koji nije imao sretno djetinjstvo.On zaista nije imao sretno djetnjstvo. Ali, njegova priča odiše velikom pozitivom, nadom, trudom...Njegov lik je nezaboravan. Taj dečko ostavlja dojam svojom pričom, svojom pozitivnom pričom s negativnim detaljima. On je utjecao na svoju priču. Pozitivan je i uvijek je nasmijan. Njegov osmijeh razbija negativne trenutke. On će biti nasmijan i u prosincu. On je uvijek nasmijan. Njemu je to navika. On zahvaljuje na malim trenucima sreće.
Prije nekoliko dana upoznala sam drugog dečka. O njemu znam manje nego o prvom. Znam da je povrijeđen, ogorčen, znam da je stvorio zid između sebe i ljudi. Ne znam što je točno utjecalo na njegovu sliku o svijetu. Al nije ni bitno. On je pronašao svoju sreću. On ima predivan osmjeh. Takav osmjeh nemaju negativni ljudi. I on će biti sretan u prosincu. Jer usrećuju ga sitnice koje sam stvara ili pronalazi, on je spoznao onu drugu stranu života i nakon toga on ima – osmijeh.
Pitate se zašto vam ja pričam o ljudima koje sam susrela u svom životu i o njihovim osmjesima??? Zato jer imam potrebu to podjeliti s vama. Zašto ja uopće zamjećujem njihove osmijehe?? Zato jer se pokušavam promjeniti. Pokušavam učiti od drugih. I ja sam vidjela jednu ružnu stranu života, ali ja još nisam pronašla svoj osmijeh. Ja sam upoznala njih i kroz njih promatram svoju priču. Pokušavam ih kopirati. Pokušavam hodati svojim malim gradom baš kao i oni...
Prvi dečko je sretan bez zida. On nastoji biti dio društva..On je dio društva..Drugi dečko svoj osmijeh skriva. On je sam. Obojica znaju što je patnja i bol, ali obojica uspjevaju proširiti pozitivu. Prvi dečko to čini među masom, s ljudima. A drugi pojedinačno, s čovjekom.
Vrijeme čini čudesne stvari. Vrijeme nas uči da se nosimo s problemima. Moje vrijeme još nije dovoljno odmaklo da svoj osmijeh pokažem svima. Ali umjesto osmjeha šaljem vam ove riječi, možda se i vi želite promjenit. Možda ste i vi upoznali tugu, razočarenje, patnju, možda ste vi dio moga tužnog grada. Možda želite promjeniti svoju naviku na licu. Teško je danas pronaći ovakve ljude, ja sam ih barem teško pronašla. Zato s vama djelim ovu dosadnu priču. Svoju dosadnu priču. Ali potražite te osmjehe u svojoj ulici – oni nisu dosadni, pomoći će vam da budete sretni i u studenom.

Znaš, pomislim ponekad baš na nas,
na nježna jutra i neprospavane noći,
na sve razdvojene dane i započete šetnje...

prisjećam se one krošnje stare jabuke,
onih, nimalo opterećenih, dana..

sjećam se tebe voljeni, neočekivani, čovječe...
tebe..voljeni..najgori...čovječe...

NASLOV...NASLOV JE NUŽNO ZLO(i bolje da ga nema, da od ovog ne bi nešto očekivali...jer ovo su samo moje kaotične misli i moj nesređen, ali ipako ponekad sretan život)

Dolazi vrijeme blagdana. Vrijeme opće ludnice po gradu, svi jure noseći vrećice, promatrajući pomahnitalo izloge i gdje će ugledati kakvu jeftinu stvarčicu koju će uvalit pod bor za svoje bližnje. Isto tako sam i ja trčala prošle godine noseći u novčaniku dvije-tri sitne novčanice i ogroman popis na kojem su uz desetak imena stajale stvarčice koje bi se svidjele namjenjenoj osobi. Isto tako, u isto vrijeme prošle godine i moja mama je trčala na drugoj strani grada, vjerovatno s istim takvim popisom u glavi, jer njen popis čekao ju je doma (uvijek ga zaboravi!) želeći ugoditi svima koji će se tog Božićnog jutra naći u okolici našeg kućnog bora. Teta je u to vrijeme bila na službenom putu, ali i ona je obilazila dućane i kupovala sitnice. Sve 'velike' žene moje brojne obitelji tih su dana obilazile dućane. Jedina razlika bila je u gradu u kojem smo se nalazile i popisima koje smo nosile sa sobom, situacija u džepu bila je približno ista. Došao je Badnjak, okitili smo bor, pripremili se za Polnoćku, istovremeno pripremajući darove koje ćemo ubaciti ispod bora na prstima izlazeći iz kuće i lagano okrečući ključ na vratima. Došli smo na misu, prvo nam je trebalo dobrih 15minuta da sakupimo misli, da se predamo Bogu, a onda nakon kratkog vremena počeli smo promatrat tko se nalazi oko nas. Je li došo onaj prijatelj kojeg smo neki dan sreli u vlaku, ili onaj s kojim smo išli u školi? Da li se pojavila teta iz dućana koja nas je to jutro sve detaljno ispitala, da li su ovdje roditelji naših dobrih prijatelja koje nismo vidjeli dobrih 10 godina? Sve se to trebalo polovit u kojih pola sata. Na kraju ispada da jedino po što smo došli u Crkvu je vidjeti tko je vjernik? I svi tako gledaju i jedni drugima pričaju kakve su darove kupili, što pripremaju za Božićni ručak, gdje su kupili onaj predivni rijetki bor, i obavezno moraju napomenut da je uvežen iz Norveške i da je bio jakooo skup... I jedino što ja tada mogu zaključiti je da Bog ne zanima nikog, da je Božić postao jedno veliko kapitalističko preseravanje..Osjećala sam se razočarano jer očekivala sam nešto drugo, ne znam što. Ove sam godine odlučila da ću kupit darove samo prijateljicama i to dobrih mjesec dana prije Božića da ponovo ne upadnem u veliku gužvu i da ne skrenem pozornost da to kupujem za Božić kako me teta u dućanu ne bi počela napadat da ima baš odlične poklončiće. Odlučila sam jedan dan krenuti ranije u školu i svratiti u centar grada, obaviti sve za 20 minuta i vratiti se u normalan život. Ali dočekalo me iznenađenje. Izlozi su bili okićeni, djdice u različitim odjelcima šetali su gradom i lovili malu djecu, a ljudi su pomahnitalo tražili darove, baš kao i prošle godine. Što sam učinila? Okrenula sam se natrag prema tramvajskoj stanici izvadila mobitel iz džepa i nazvala prijateljicu da idemo na sok. Darovi za moje prijatelje ostali su nekupljeni. Moj dan bio je normalan. Ali navečer, gledajući televiziju ugledala sam jednu reklamu...s jednim tužnim, ali simpatičnim ugođajem, i s jednim još simpatičnijim dečkom...on je pričao o svom životu...rekao je da ne može uspjeti bez Vaše, tj. naše pomoći. Odlučila sam da ću novac namjenjen poklonima uplatiti na broj koji se pojavio u toj reklami. Odlučila sam i njemu poslati jednu poruku, koja je na kraju ispala drugačije nego što sam planirala. Na kraju se u toj poruci pronašao dio mojih osjećaja koje sam uspjela izreći...bio je toliko simpatičan da je uspio iz mene izvući hrpu emocija...a oni koji su me upoznali znaju da to ne iskazujem često. Ljudi misle da sam hladna, bezosjećajna, bezobzirna, ali ja osjećam da sam samo veliki emotivac u okovanom vremenu. Ovaj me dečko uspio slomiti...pomogao mi je da osjetim osjećaj koji želim osjećati i za Božić. Izvukao me iz problema oko kupovine, oko darivanja, a opet učinio sretnom...pomislila sam na trenutak pa i ja sam očekivala darove, bilo bi lijepo da uzmem ušteđevinu i ipak odem po koju sitnicu za najbliže. Ali onda me obasjalo sunce – ja sam već darivala, navukla sam nekom osmijeh na lice, a i ja sam dobila veliki dar. Pitate se kakav dar?? Dobila sam odgovor na poruku koju sam mu poslala. Ne želim vam ju pisat u cijelini. Ali bio je oduševljen što sam mu se javila i jako se zahvaljivao...Opet me zasuo emocijama, vjerojatno ni ne sluteći da je upravo on nekom uljepšao život. Nije li to čudno? Stranac mi je uljepšao život, izvukao iz mene ono što ljudima s kojima provodim svaki dan ne uspjeva...stranac me natjerao da i slijedeći dan visim pred televizorom i čekam njegovih tridesetak sekundi, natjerao me da stalno gledam njegov facebook profil (sva sreća pa ima svoju sliku na profilu, jer još uvijek ga nema za prijatelja-sigurno bi pomislio da ga špijuniram)...stranac mi je uljepšao obiteljski blagdan i moj jadan život. Stranac me potakao da napišem ovaj monolog...OKRENI SE I TI...MOŽDA JE IZA TEBE STRANAC...

Bila sam tmurna, sijetna, tužna, usamljena, zarobljena. Bila sam umorna od života. Umorna od hrpe ljudi koji su prolazili kroz moj svakodnevni život, koji su možda na trenutke htjeli biti dio tog užasnog i mućnog svijeta. Htjeli su upravljati njime, vjerojatno u želji da mi navuku osmijeh na lice, ali svaka njihova riječ, pogled, pokret gurala bi me sve dublje u mrak. Svako njihovo novo očekivanje nećeg višeg od mene na meni bi ostavilo novu posjekotinu.

Svaku bi večer pomišljala na neke lijepe stvari ili osobe koje su pokazale imalo razumjevanja za moje trenutno stanje. Malo je bilo onih uz koje sam se osjećala sretno i ugodno, koji su me uspjeli nasmijat. Duboko u sebi zahvaljivala bi svima koji su se povukli od mene, jer većina mi je tada smetala i išla na živce. Postojala je jedna osoba s kojom sam smireno mogla provesti dan, osoba koja bi mi nedostajala čim nije bila kraj mene...osoba koja mi se trenutno ne javlja – i to me izluđuje...
Ne, nije to ni moj dečko, niti išta slično...sumnjam da bi me itko, tko malo duže ne poznaje moju prošlost, sada shvatio...to je ona...plavuša...(možda više i nije plavuša...)...Tincha....
Ona je trpila sve moje 'rubove živaca', sve mušice, tužne i sretne dane...Zamislite, sada nas žele razdvojit...zbog nekoliko budale iz zadnjih klupa, nekoliko umišljenih i bahatih ljudi koji vide samo sebe...Mrzim ljude koji, da bi došli do vlastitog cilja, iza sebe ostavljaju hrpu poraženih ratnika...

Jutrom bi se budila s osmijehom na licu (vjerojatno izazvan onime što sam sanjala), koji bi trajao par minuta, dok iz onog prekrasnog svijeta snova, nisam ušla u stvarnost...osmijeh bi prekrile suze, koje sam vješto ostavljala sakrivene u jastuku, jer nikada nisam željela svijetu pokazati onaj slabiji dio sebe. Nisam željela pokazati slabost, nikome nisam željela dati doznanja da s menom nešto nije u redu...veselu boje pidžame zamjenila je crna majica i tamne traperice što se savršeno slaže sa crnim starkama. Odjeću nikada nisam pomno birala, kao da je važno što imam na sebi kad mi se nutrina raspada...
Jednog dana dobila sam poziv...poziv bez zvona ili najave...poziv iznutra...mozak mi je poslao poruku, nešto tipa: 'nikada svijetu nisi pokazivala slabiji, tužniji dio sebe, zar odustaješ?'.
Ostavila sam tamu, i obukla vesele boje (možda i nisu bile vesele, ali nisu bile tamne), kupila sam žute starke u kojima sam veselo koračala sretnim svijetom. Ali..........da, ali.......nije sve bilo svijetlo...jer svijetlo u mom svijetu ne gori dugo...

Pojavilo se u meni nešto što me tjeralo da mrzim druge, da mi ponovo svi idu na živce, da na sve gledam crno...pojavio se, ponovo, ali možda nikada nije ni otišao, možda je uvijek vrebao tu negdje i vješto se prekrivao taj prokleti alkohol...Pojavila se ovisnost koja me izjeda...Ne, nisam ja ovisnik...ja sam još uvijek u redu što se tih stvari tiče...to je osoba, osoba koja se uporno gura u moj svijet, i koja ga možda i čini tamnim...koja sve oko sebe izluđuje, ali ono najgore-ne može si pomoći...jer i tu osobu nešto izluđuje...ona prokleta boca, boca zla.

U posljednje vrijeme, sve češće susrećem neke tužne sudbine za koje se zna krivac, ali krivac zapravo nije krivac...u ovim pričama krivac postaje žrtva...pitam se da li se ovaj nepravedan svijet tek sada rodio ili postoji oduvijek, a ja sam ta koja je bila naivna i vjerovala idealistima da je sve savršeno, da je ovo najbolji mogući svijet i da sve ima dobar razlog...događaji kojima sam svijedok pobijaju sve one lijepe pridjeve o svijetu i ljudskom rodu...

Pojavili su se zli ljudi koji uživaju upropaštavajući druge, ljudi kojima ja ne želim pokazati ranjeni dio sebe, samo osmijeh...oni ovo neće vidjeti, ne od mene...samo će jednog dana saznati da više nisam s njima, da se moja nutrina potpuno raspala i tada će morati napraviti 'mjesta da se Sara legne'...vjerujem, uživat će. Neka, neka uživaju, je li zabranjeno uživati, pa barem si danas svatko može priuštiti uživanciju ne gledajući na posljedice. Posljedice danas nisu bitne...

Pojavila se i neka prokleta knjiga, koja se zapravo savršeno uklopila u sadašnjost, knjiga puna osjećaja koji ne kontrolirano naviru i sličnih problema koji se pojavljuju meni. Ima jedan zgodan citat, koji opisuje moju prošlost, sadašnjost, nadam se ne i budućnost. 'Ima nešto u toj neobičnoj i požrtvovnoj ljubavi životinje, nešto što ravno u srce dira onoga koji je češće imao prigodu iskušati bezvrijedno prijateljstvo i krhku vjernost običnog čovjeka'...

Razmišljam da li se maknuti , isključiti sve signale koji me dovode u ovaj svijet...povući se od tih osoba, ali...(OPET taj ali)...bi li to bilo pravedno prema pojedincima...Strah me da ponovo ne dobijem poruku da postajem kukavica...

Za sada ostajem ovdje, navući ću ponovo crnu majicu, da barem nešto u mom životu bude skladno. Osjećaji i problemi ostaju u meni, potisnuti, sakriveni, a ja se nastavljam u crnoj majici i žutim starkama tražiti sretan, pravedan, ugodan svijet...ovu kombinaciju još nisam probala, možda uspijem...

želim neko tiho mjesto...
jedan oblak na kojem ću sanjati,
san koji će trajati
i vrijeme koje neće nestati...

želim jednog anđela koji će me slušati,
i zajedno sa mnom pjevati...
ma želim...želim samo poletjeti,
tamo gdje mogu sanjati...